SADRŽAJ
1. PRVI POGLED.....................................................3
2. OTVORENA KNJIGA..................................... 28
3. FENOMEN......................................................... 51
4. POZIVI................................................................. 66
5. KRVNA GRUPA................................................ 83
6. STRAŠNE PRIČE............................................106
7. NOĆNA MORA.............................................124
8. PORT ANGELES............................................145
9. TEORIJA............................................................171
10. ISPITIVANJA.................................................188
11. KOMPLIKACIJE...........................................209
12. RAVNOTEŽA................................................226
13. ISPOVIJESTI..................................................249
14. UM CARUJE.................................................274
15. CULLENOVI..................................................300
16. CARLISLE.......................................................321
17. UTAKMICA....................................................334
18. LOV..................................................................360
19. RASTANCI.....................................................374
20. NESTRPLJIVOST.........................................388
21. TELEFONSKI POZIV..................................405
22. IGRA SKRIVAČA..........................................415
23. ANĐEO...........................................................433
24. PAT-POZICIJA..............................................439
EPILOG: SVEČANA PRIGODA......................460

UVOD

Nikad nisam previše razmišljala o tome kako ću
umrijeti – premda sam proteklih mjeseci imala sasvim
dovoljno razloga za to – ali sve i da jesam, ne bih smrt
predočila ovako.
Gledala sam, ne dišući, preko duge prostorije u tamne
oči lovca, koji me prijazno promatrao.
Nema sumnje da bi vrijedilo ovako umrijeti, stradati
umjesto druge osobe, osobe koju volim. Čak bi se moglo
reći da bi to bilo plemenito. Moralo bi nešto značiti.
Znala sam da se sad ne bih suočila sa smrću da uopće
nisam otišla u Forks. Ali, ma kako prestravljena da sam
bila, nisam se mogla prisiliti da zažalim zbog te odluke.
Ako ti život pruži san što toliko nadvisuje sva tvoja očekivanja,
nije razumno tugovati kad mu dođe kraj.
Lovac se prijazno osmjehnuo kad je gipkim koracima
krenuo da me ubije.

1. PRVI POGLED
Majka me odvezla na aerodrom sa spuštenim
prozorima. U Phoenixu je bilo dvadeset četiri stupnja,
sa savršeno plavim nebom, bez i jednog oblačka. Na sebi
sam imala svoju najdražu majicu – bez rukava, bijelu,
čipkastu s rupicama; obukla sam je majci za ljubav na
rastanku. Sa sobom ću u avion ponijeti još i vjetrovku.
Na Olimpijskome poluotoku, na sjeverozapadu savezne
države Washington, mjestašce po imenu Forks gotovo
neprekidno obitava pod pokrovom oblaka. Na taj
beznačajni gradić padne više kiše nego na bilo koje drugo
mjesto u Sjedinjenim Američkim Državama. Iz toga
mjesta, od njegove tmurne, sveprisutne sjenke, majka
je sa mnom pobjegla kad mi je bilo tek nekoliko mjeseci.
U tom sam gradiću bila primorana provoditi mjesec
dana svakoga ljeta, sve do svoje četrnaeste godine. Tada
sam napokon rekla da je dosta; u tri godine koje su ota4
da protekle, moj tata Charlie ljetovao je za promjenu sa
mnom u Kaliforniji.
Sad sam odlazila u izgnanstvo upravo u Forks – a to
me ispunjavalo silnim užasom. Forks mi je bio odvratan.
Phoenix sam obožavala. Obožavala sam sunce i nesnosnu
žegu. Obožavala sam nepregledan grad prepun
života.
“Bella”, rekla mi je mama – po posljednji od tisuću
puta – prije nego što sam ušla u avion. “Nisi dužna otići
na ovaj put.”
Moja mama izgleda kao ja, osim što ima kratku kosu
i bore od smijeha. Spopao me grč panike kad sam pogledala
u njezine široke, dječije oči. Kako samo mogu
ostaviti svoju privrženu, rastresenu, bandoglavu majku
da se brine sama za sebe? Jasno, ona sad ima Phila, tako
da će se računi po svoj prilici plaćati, u hladnjaku će biti
hrane, u autu benzina, a imat će koga i nazvati kad se
izgubi, ali ipak…
“Želim otići”, slagala sam. Nikad nisam znala uvjerljivo
lagati, ali ovu sam laž u zadnje vrijeme tako često
ponavljala da je sad već zvučala gotovo uvjerljivo.
“Pozdravi mi Charlieja.”
“Hoću.”
“Vidimo se uskoro”, značajno je rekla. “Možeš se vratiti
doma kad god hoćeš – vratit ću se čim ti zatrebam.”
Ali vidjela sam joj žrtvovanje u očima dok je to obećavala.
“Ne brini se ti za mene”, usrdno sam joj ponovila.
“Bit će mi super. Volim te, mama.”
Čvrsto me zagrlila na minutu, a onda sam ušla u avion
i nje više nije bilo.
Od Phoenixa do Seattlea leti se četiri sata, a zatim
treba provesti sat vremena u malom avionu do Port An5
gelesa, te još jedan sat u vožnji automobilom do Forksa.
Letenje mi ne smeta; samo, malo me zabrinjavalo tih sat
vremena u autu sa Charliejem.
Charlie je zaista bio prilično susretljiv oko cijele stvari.
Zvučao je kao da mu je istinski drago što prvi put
dolazim živjeti s njime na iole značajnije vrijeme. Već
me prijavio u srednju školu i rekao da će mi pomoći da
nabavim auto.
Ali uz Charlieja će mi sigurno biti nezgodno. Ni on
ni ja nismo pričljivi ni po čijim mjerilima, a ja ionako ne
bih ni znala što da mu kažem. Bilo mi je jasno da ga je
moja odluka nemalo zbunila – poput moje majke nekoć,
nisam skrivala svoju nesklonost prema Forksu.
Kad sam sletjela u Port Angeles, padala je kiša. Nisam
to shvatila kao pretkazanje – nego samo kao nešto neizbježno.
Već sam se ionako oprostila od sunca.
Charlie me čekao s policijskim vozilom. I to sam
očekivala. Charlieja mirni žitelji Forksa zovu Načelnik
policije Swan. Moj glavni poriv za kupovinu auta, usprkos
ograničenim sredstvima, ležao je u tome što sam se
odbijala voziti kroz grad u automobilu s crvenim i plavim
svjetlima na krovu. Ništa ne usporava promet tako
uspješno kao murja.
Charlie me nespretno zagrlio jednom rukom kad sam
isteturala iz aviona.
“Drago mi je što te vidim, Bells”, rekao je i osmjehnuo
se kad me automatski dohvatio i pridržao. “Nisi se
naročito promijenila. Kako je Renée?”
“Mama je dobro. Drago je i meni što te vidim, tata.”
Nisam mu se smjela obraćati s “Charlie”.
Imala sam malo prtljage. Moja odjeća iz Arizone bila je
najvećim dijelom previše promočiva za državu Washington.

Mama i ja zajedničkim smo sredstvima uvećali moju zimsku
garderobu, ali još uvijek je bila skromna. Sve skupa je lako
stalo u prtljažnik vozila.
“Našao sam dobar auto za tebe, vrlo jeftin”, izjavio je
nakon što smo se vezali.
“Kakav auto?” Posumnjala sam kad je rekao “dobar
auto za tebe” umjesto samo “dobar auto”.
“Pa, to je zapravo kamionet, Chevroletov.”
“Gdje si ga našao?”
“Sjećaš se Billyja Blacka? Živi dolje u La Pushu.” La
Push je mali indijanski rezervat na obali.
“Ne.”
“Znao je ljeti ići s nama u pecanje”, podsjetio me
Charlie.
To je i objašnjavalo zašto ga se nisam sjećala. Vrlo
mi dobro ide brisanje bolnih, nepotrebnih uspomena iz
pamćenja.
“Sad je u kolicima”, nastavio je Charlie kad mu nisam
odgovorila, “tako da više ne može voziti, pa mi je
vrlo povoljno ponudio svoj kamionet.”
“Iz koje je godine?” Složio je takvu facu da mi je bilo
jasno kako se nadao da ga to neću pitati.
“Pa, Billy je puno radio na motoru – star je samo
nekoliko godina, da ti pravo kažem.”
Nadala sam se da me ne potcjenjuje toliko da drži da
ću tako lako odustati. “Kad ga je kupio?”
“Kupio ga je 1984, čini mi se.”
“Je li bio nov kad ga je kupio?”
“Pa, nije. Mislim da je bio nov početkom šezdesetih
– ili krajem pedesetih, u najmanju ruku”, skrušeno je
priznao.
“Ch – tata, ja se zbilja uopće ne razumijem u aute.
7
Neću ga znati popraviti ako se išta pokvari, a ne mogu si
priuštiti mehaničara…”
“Ozbiljno ti kažem, Bella, ta stvar vozi k’o grom. Takvi
se više ne prave.”
Ta stvar, pomislila sam … to pruža mogućnosti – za
nadimak, u najmanju ruku.
“Koliko je niska ta vrlo povoljna cijena?” Napokon,
to je bio jedini vid kupnje u kojem nisam mogla praviti
kompromise.
“Pa, dušo, moglo bi se reći da sam ti ga već kupio.
Kao dar za dobrodošlicu.” Charlie je virnuo prema meni
s očima punim nade.
Opa. Besplatno.
“Nisi morao, tata. Imala sam namjeru kupiti sebi
auto.”
“Nema veze. Htio bih da ovdje budeš sretna.” Gledao
je preda se, u cestu, kad je to rekao. Charlieju nije lako
padalo izražavanje osjećaja riječima. To sam naslijedila
od njega. Tako da sam i ja gledala ravno preda se kad
sam mu odgovorila.
“Zbilja lijepo od tebe, tata. Hvala ti. Zbilja sam ti
zahvalna.” Nisam trebala dodavati kako nije moguće da
budem sretna u Forksu. Nije bio dužan patiti zajedno sa
mnom. A ja nikad nisam gledala poklonjenom kamionetu
u zube – ili pod haubu.
“Pa, eto, molim lijepo”, promrmljao je, smeten mojim
izrazom zahvalnosti.
Razmijenili smo još nekoliko opaski o vremenu, koje
je bilo kišno, i to je uglavnom bilo sve što se razgovora
tiče. Šutke smo nastavili gledati kroz prozore.
Bilo je divno, naravno; nisam to mogla poreći. Sve je
bilo zeleno: drveće, debla prekrivena mahovinom, bal8
dahini lišajeva obješeni s grana, tlo prekriveno paprati.
Čak je i zrak pod krošnjama bio zelenkast.
Bilo je isuviše zeleno – kao na dalekom planetu.
Napokon smo stigli do Charliejeve kuće. I dalje je
živio u onoj maloj dvosobnoj koju je kupio zajedno s
mojom majkom u ranim danima njihova braka. Jedino
je takve dane njihov brak i imao – rane. Ondje je, parkiran
na ulici pred kućom koja se nikad nije promijenila,
bio moj novi – pa, barem meni novi – kamionet. Bio je
izlizano crven, s velikim, oblim branicima i kuglastom
kabinom. Na moje silno iznenađenje, zaljubila sam se
u njega. Nisam znala vozi li uopće, ali mogla sam se
zamisliti u njemu. Uz to, spadao je u onakva posve čelična
vozila kakva se nikada ne oštete – i kakva katkad
opaziš na mjestu neke nesreće, kako stoje bez i jedne
ogrebotine, okruženi komadima inozemnoga auta kojeg
su uništili.
“Opa, tata, prekrasan je! Hvala ti!” Sad će moj grozni
sutrašnji dan biti utoliko manje strašan. Neću biti primorana
izabrati između tri kilometra hodanja po kiši i prihvaćanja
vožnje u Načelnikovom policijskom automobilu.
“Drago mi je da ti se sviđa”, oporo je rekao Charlie,
opet smeten.
Sve moje stvari odnijeli smo na kat odjednom. Dobila
sam zapadnu spavaću sobu s pogledom na prednje
dvorište. Poznavala sam je; pripadala mi je od rođenja.
Drveni pod, svijetloplavi zidovi, strop pod sljemenom
krova, požutjele čipkaste zavjese oko prozora – sve je to
bilo dio moga djetinjstva. Charlie je, kako sam odrastala,
promijenio tu sobu tek toliko da je na mjesto kolijevke
stavio krevet i pridodao mu radni stol. Na tom stolu
sada je stajalo polovno računalo s modemskim kablom,
9
spajalicama pričvršćenim za pod do najbliže telefonske
utičnice. To je tražila moja majka, kako bismo lako mogle
ostati u vezi. Ljuljačka iz vremena dok sam bila mala
beba i dalje je stajala u kutu.
Na katu se nalazila samo jedna mala kupaonica, koju
ću morati dijeliti s Charliejem. Nastojala sam ne razmišljati
previše o toj činjenici.
Jedna od najboljih Charliejevih strana je to što se
nema naviku petljati u tuđe poslove. Ostavio me da se
na miru raspakiram i smjestim, a takav podvig bio bi
posve nemoguć mojoj majci. Bilo mi je ugodno ostati
sama, ne biti primorana da se smješkam i izgledam zadovoljno;
laknulo mi je što se mogu beznadno zagledati
kroz prozor u kišu što pljušti i pustiti da mi pobjegne
pokoja suza. Nisam bila raspoložena da briznem u pravi
plač. Sačuvat ću ga za odlazak na počinak, kad ću biti
primorana pomisliti na jutro koje mi slijedi.
Gimnazija Forks imala je, na moj užas, ukupno tek
tristo pedeset sedam – sada pedeset osam – učenika; kod
kuće mi je samo na drugoj godini bilo preko sedamsto
ljudi. Ovdje su sva djeca odrasla zajedno – još su im se
djedovi i bake skupa igrali po dvorištu. Ja ću im doći
kao nova cura iz velikog grada, kao neka osobenjakinja,
neka nakaza.
Možda bih to mogla iskoristiti u svoju korist, kad
bih izgledala onako kako bi jedna djevojka iz Phoenixa
trebala izgledati. Ali u fizičkom smislu nikada se nigdje
neću moći uklopiti. Trebala bih biti preplanula, sklona
sportu, plavokosa – rukometašica, ili možda navijačica –
sve ono što slijedi iz života u Sunčanoj dolini.
Umjesto toga, imala sam kožu boje bjelokosti, koju
čak nisam mogla ispričati plavim očima ili crvenom ko10
som, usprkos stalnom sunčanom vremenu. Oduvijek
sam bila vitka, ali nekako meka, očito nesportske građe;
nisam raspolagala potrebnom koordinacijom ruke i oka
da bih se mogla baviti sportom a da se ne osramotim – i
ne ozlijedim i sebe i sve koji stoje preblizu.
Kad sam stavila svu odjeću u stari ormar od borovine,
uzela sam neseser i otišla u zajedničku kupaonicu
da se operem nakon cjelodnevna putovanja. Pogledala
sam lice u zrcalu dok sam si četkala vlažnu, zamršenu
kosu. Možda je razlog bio u svjetlu, ali već sam poprimila
nekako pepeljast, nezdrav izgled. Koža mi je mogla
izgledati lijepo – bila je vrlo čista, gotovo prozirna – ali
to je posve ovisilo o njezinoj boji. A ovdje uopće nisam
imala boje.
Suočena sa svojim blijedim odrazom u zrcalu, morala
sam priznati da samu sebe lažem. Nije bila stvar samo
u tome da se nikada fizički neću uklopiti. A ako nisam
uspjela naći svoje mjesto u školi od tri tisuće ljudi, kakve
li izglede uopće imam ovdje?
Nisam se dobro slagala s ljudima moje dobi. Možda
je prava istina glasila da se nisam dobro slagala s ljudima
kao takvima. Čak ni moja majka, s kojom sam bila bliskija
nego s bilo kim drugim na svijetu, nikad nije bila u
suglasju sa mnom, nikad na istoj strani. Katkad sam se
znala upitati vidim li ja to svojim očima isto što ostatak
svijeta vidi njihovima. Možda to meni nešto manjka u
mozgu.
Ali razlog nije ni bitan. Jedino su bitne posljedice. A
sutra će one tek početi.
Nisam dobro spavala te noći, čak i nakon što sam
se isplakala. Neprestano hučanje kiše i vjetra po krovu
nikako se nije stapalo s pozadinom. Navukla sam stari,
11
izblijedjeli jorgan preko glave, a potom na njega dodala
i jastuk. Ali nisam uspjela zaspati do iza ponoći, kad se
kiša napokon smirila u tiše rominjanje.

Kroz prozor se ujutro vidjela jedino gusta magla, i
osjetila sam da me spopada klaustrofobija. Ovdje se nikad
nije vidjelo nebo; bilo je kao u kavezu.
Doručak s Charliejem prošao je mirno. Poželio mi je
sreću u školi. Zahvalila sam mu se, znajući da se uzalud
nada. Sreća me najčešće izbjegava. Charlie je prvi otišao
iz kuće, u policijsku postaju koja mu je bila supruga i
obitelj. Nakon njegova odlaska, sjela sam za stari četvrtasti
stol od hrastovine, na jednu od tri rasparene stolice,
i pregledala njegovu kuhinjicu s tamnim zidovima od
drvenih panela, jarkožutim elementima i bijelim podom
od linoleuma. Ništa se nije promijenilo. Moja majka je
oličila te elemente prije osamnaest godina ne bi li unijela
malo sunca u kuću. Iznad malog kamina u susjednoj
obiteljskoj sobi, velikoj poput rupčića, stajao je red fotografija.
Prvo slika s vjenčanja Charlieja i moje mame u
Las Vegasu, zatim jedna koju je snimila susretljiva medicinska
sestra, s nas troje u rodilištu nakon mog rođenja,
te povorka mojih školskih portreta sve do prošlogodišnjeg.
Bilo me sramota pogledati ih – morat ću dati sve
od sebe da natjeram Charlieja da ih premjesti, barem
dok živim s njim.
Za boravka u ovoj kući bilo mi je nemoguće ne shvatiti
da Charlie nikad nije prebolio moju mamu. Zbog
toga mi je bilo neugodno.
Nisam htjela doći prerano u školu, ali nisam više mogla
ostati ni kod kuće. Obukla sam svoju vjetrovku – u
kojoj sam se osjećala kao u antiradijacijskom skafandru
– i izašla na kišu.
12 I dalje je samo rominjalo, što nije bilo dovoljno da
me smjesta promoči dok sam uzimala ključ kuće, koji
je uvijek bio skriven pod strehom kraj ulaznih vrata, i
zaključavala ih. Šljapkanje mojih novih nepromočivih
čizama išlo mi je na živce. Nedostajalo mi je uobičajeno
hrskanje šljunka pri hodu. Nisam opet mogla zastati i
diviti se mome kamionetu; žurila sam se maknuti s maglovite
kišice koja mi se kovitlala oko glave i lijepila za
kosu pod kapuljačom.
U kamionetu je bilo ugodno i suho. Neko od njih
dvojice, ili Billy ili Charlie, očito ga je očistio, ali sjedala
sa smećkastim presvlakama i dalje su odisala blagim
vonjem duhana, benzina i metvice. Laknulo mi je kad
je motor brzo reagirao, ali bio je glasan. Riknuo je pri
paljenju i nastavio brundati u najbučnijem mogućem
leru. Pa, tako star kamionet mora imati neki nedostatak.
Starinski radioprijemnik još uvijek je radio, što je bio
neočekivani bonus.
Nije mi bilo teško pronaći školu, premda nikad prije
nisam tamo bila. Škola se, kao i većina drugih zgrada,
nalazila tik do autoceste. Nije se jasno vidjelo da je riječ
o školi; zaustavila sam se samo zbog putokaza koji
me obavijestio da je riječ o Gimnaziji Forks. Izgledala
je kao niz sličnih kućica sagrađenih od crvenkastosmeđe
cigle. Bilo je toliko drveća i grmlja da isprva nisam mogla
procijeniti koliko je velika. Gdje je dojam ustanove,
sjetno sam se upitala. Gdje su ograde od lanaca, gdje su
detektori metala?
Parkirala sam se pred prvom zgradom, nad čijim je
ulaznim vratima stajao mali natpis: uprava. Nijedan
drugi auto nije tamo stajao, tako da sam bila sigurna da
se tu ne smije parkirati, ali odlučila sam otići unutra i
13
pitati kamo dalje, umjesto da kružim ovuda po kiši kao
idiot. Nevoljko sam izašla iz udobne kabine kamioneta
i prešla kameni puteljak okružen tamnom živicom. Duboko
sam udahnula prije nego što ću otvoriti vrata.
Unutra je bilo dobro rasvijetljeno i toplije nego što
sam očekivala. Uprava je bila nevelika; mala čekaonica
s tapaciranim preklopivim stolcima, uredski tapison
s narančastim mrljama, zidovi pretrpani obavijestima i
nagradama, veliki zidni sat koji glasno kuca. Posvuda su
rasle biljke u krupnim plastičnim teglama, kao da vani
već nema dovoljno zelenila. Prostoriju je popola dijelio
dug pult pun žičanih košara natrpanih papirima, sprijeda
oblijepljen lecima jarkih boja. Iza pulta su stajala tri
radna stola. Za jednim je sjedila krupna crvenokosa žena
s naočalama. Nosila je ljubičastu majicu, tako da sam se
smjesta osjetila pretjerano odjevenom.
Crvenokosa me pogledala. “Izvolite.”
“Ja sam Isabella Swan”, kazala sam joj i opazila kako
joj se oči smjesta krijese jer mi je prepoznala ime. Očekuju
me, a bez sumnje me i ogovaraju. Kći Načelnikove
nevjerne žene napokon je stigla kući.
“Naravno”, rekla je. Uzela je kopati po nezgrapno velikoj
hrpi dokumenata na radnom stolu i uspjela pronaći one koje
je tražila. “Ovdje sam ti priredila raspored sati, kao i tlocrt
škole.” Stavila je nekoliko listova na pult da mi pokaže.
Objasnila mi je koje satove imam, označavajući fluorescentnim
flomasterom na tlocrtu kako da najlakše dođem
do svake pojedine učionice, i dala mi obrazac koji
će mi svaki učitelj potpisati, a nakon nastave ga trebam
donijeti njoj. Nasmiješila mi se i rekla, kao i Charlie, da
se nada kako će mi biti lijepo u Forksu. Uzvratila sam joj
svojim najuvjerljivijim osmijehom.

Kad sam se vratila u kamionet, već su počeli pristizati
ostali učenici. Odvezla sam se za drugim vozilima do suprotne
strane škole. Bilo mi je drago što vidim da su auti
većinom stariji kao i moj, da nisu šminkerski. Doma sam
živjela u jednom od rijetkih naselja za manje imućne u
četvrti Paradise Valley. Bilo je uobičajeno vidjeti novi
Mercedes ili Porshe na učeničkom parkiralištu. Ovdje je
najljepši auto bio jedan sjajni Volvo, koji je odskakao od
drugih. Ipak, isključila sam motor čim sam se parkirala,
da gromkom bukom ne privuče pažnju na mene.
Pogledala sam tlocrt u kamionetu i sada ga pokušala
naučiti napamet; nadala sam se da neću morati cijeli dan
hodati s tim papirom pred nosom. Natrpala sam sve u
torbu, objesila je preko ramena i duboko, oštro udahnula.
Mogu ja to, slagala sam neuvjerljivo samoj sebi. Niko
me neće ugristi. Napokon sam izdahnula i iskoračila iz
kamioneta.
Držala sam lice duboko u kapuljači dok sam hodala
do pločnika prepunog tinejdžera. Laknulo mi je kad sam
opazila da se moja jednostavna crna vjetrovka ne ističe.
Nakon što sam zaobišla kantinu, lako sam uočila treću
zgradu. Veliki crni broj “3” bio je naslikan na bijelom
kvadratu istočnog kuta zgrade. Osjetila sam kako mi se
disanje ubrzava do mahnitog ritma dok sam prilazila
ulazu. Pokušala sam zadržati dah kad sam prošla kroz
vrata iza dviju uniseks kabanica.
Učionica je bila mala. Ljudi ispred mene stali su odmah
iza ulaza da objese jakne na dugi red vješalica. Postupila
sam kao i oni. Bile su to dvije djevojke, jedna
plavuša s tenom boje porculana, a druga također blijeda,
svijetlosmeđe kose. Barem mi se koža ovdje neće isticati.
Odnijela sam obrazac učitelju, visokom, proćelavom
15
čovjeku. Na katedri je držao pločicu koja je navodila da
se zove gospodin Mason. Blenuo je u mene kad mi je
vidio ime – čime me nije ohrabrio – a ja sam, jasno,
porumenjela kao rajčica. Ali barem me poslao u jednu
praznu klupu otraga a da me nije predstavio razredu.
Mojim novim kolegama bilo je teže zuriti u mene nakon
što sam sjela pozadi, ali to im je svejedno nekako pošlo
za rukom. Nisam dizala pogled s popisa lektire koji mi
je učitelj dao. Bio je prilično početnički: Brontë, Shakespeare,
Chaucer, Faulkner. Već sam sve to pročitala.
To je bilo utješno… i dosadno. Upitala sam se hoće li
mi mama poslati moju mapu sa starim lektirama, ili će
mi kazati da to ne bi bilo fer. U glavi sam prošla kroz
različite argumente u raspravi s njom dok je učitelj dosadno
drvio.
Kad se zvono oglasilo unjkavim zujanjem, jedan se
štrkljavi dečko s kožnim problemima i kosom crnom
kao naftna mrlja nagnuo prema meni preko prolaza između
klupa i progovorio.
“Ti si Isabella Swan, zar ne?” Izgledao je kao pretjerano
revan tip, član šahovske sekcije.
“Bella”, ispravila sam ga. Svi u krugu od tri klupe
okrenuli su se i zagledali u mene.
“Gdje ti je idući sat?”, upitao me.
Morala sam provjeriti u torbi. “Ovaj, državna uprava,
s Jeffersonom, u šestoj zgradi.”
Nisam imala kamo pogledati a da ne susretnem radoznale
oči.
“Ja idem u četvrtu zgradu, pa ti mogu pokazati kako
da onamo dođeš…” Definitivno prerevan. “Ja sam Eric”,
dodao je.
Oprezno sam se osmjehnula. “Hvala.”
16 Uzeli smo kabanice i izašli na kišu, koja se pojačala.
Mogla sam se zakleti da nekoliko ljudi iza nas hoda dovoljno
blizu da može prisluškivati. Nadala sam se da ne
postajem paranoična.
“Znači, ovo je puno drugačije od Phoenixa, a?”, upitao
me.
“Jako.”
“Tamo kiša baš ne pada često, je l’ tako?”
“Tri-četiri puta godišnje.”
“Opa, pa kako to onda izgleda?”, začudio se.
“Sunčano”, rekla sam mu.
“Ne izgledaš mi baš preplanulo.”
“Majka mi je dijelom albina.”
Nepovjerljivo mi je počeo proučavati izraz lica, a ja
sam uzdahnula. Izgleda da oblaci i smisao za humor ne
idu zajedno. Nakon nekoliko mjeseci ovoga, zaboravit
ću se služiti sarkazmom.
Otišli smo natrag oko kantine do južnih zgrada pokraj
gimnastičke dvorane. Eric me ispratio sve do vrata,
premda su bila jasno obilježena.
“Pa, sretno ti bilo”, rekao je kad sam dotaknula kvaku.
“Možda ćemo imati još neki sat skupa.” Zvučao je
kao da se iskreno nada.
Neodređeno sam mu se osmjehnula i ušla.
Ostatak prijepodneva prošao je otprilike na isti način.
Moj učitelj trigonometrije, gospodin Varner, kojega
bih ionako mrzila zbog predmeta koji je predavao, bio
je jedini koji me natjerao da stanem pred razred i predstavim
se. Mucala sam, rumenila, i spotakla se o vlastite
čizme dok sam se vraćala na svoje mjesto.
Nakon dva sata nastave, počela sam prepoznavati pokoje
lice na svakom satu. Uvijek je postojao neko hrabri17
ji od ostalih koji bi se predstavio i počeo mi postavljati
pitanja o tome kako mi se sviđa Forks. Nastojala sam da
budem diplomata, ali uglavnom sam samo izdašno lagala.
Barem mi onaj tlocrt nijednom nije zatrebao.
Jedna djevojka sjedila je do mene i na trigonometriji
i na španjolskom, pa je otišla sa mnom u kantinu na ručak.
Bila je sitna, skoro za pedalj niža od mojih sto šezdeset
četiri centimetra, ali razbarušenom je kovrčavom
tamnom kosom nadoknađivala dobar dio razlike između
moje i njezine visine. Nisam joj zapamtila ime, pa
sam se smješkala i kimala glavom dok je pričala li pričala
o učiteljima i nastavi. Nisam se trudila pratiti što govori.
Sjeli smo na kraj punog stola uz nekoliko njezinih
prijatelja, s kojima me upoznala. Zaboravila sam sva
njihova imena čim ih je izgovorila. Izgleda da su se divili
njezinoj hrabrosti zato što je uopće progovorila sa
mnom. Dečko s engleskog, Eric, mahnuo mi je s druge
strane prostorije.
Tamo, dok sam sjedila u blagovaonici i pokušavala
voditi razgovor sa sedmero radoznalih neznanaca, prvi
put sam ih vidjela.
Sjedili su u kutu kantine, na najdaljem mogućem
mjestu od mene u toj dugačkoj prostoriji. Bilo ih je petero.
Nisu razgovarali, a nisu ni jeli, premda je svako od
njih pred sobom imao pladanj netaknute hrane. Nisu
buljili u mene, za razliku od većine drugih učenika, tako
da sam slobodno mogla zuriti u njih bez straha da ću susresti
pogled nekog pretjerano zainteresiranog para očiju.
Ali ništa od toga nije privuklo, a ni zadržalo, moju
pažnju.
Nisu bili nimalo slični. Od tri momka, jedan je bio
krupan – s mišićima pravog dizača utega, tamne, kovrča18
ve kose. Drugi je bio viši, vitkiji, ali i dalje mišićav, plave
kose boje meda. Posljednji je bio mršav, manje krupan,
kuštrave kose brončane boje. Izgledao je više dječački od
ostalih, koji su djelovali kao da bi mogli biti studenti, ili
čak ovdašnji nastavnici, a ne učenici.
Djevojke su bile potpuno različite. Ona visoka bila je
građena poput kipa. Imala je prelijepu figuru, jednu od
onih kakve stavljaju na naslovnicu posebnog izdanja magazina
Sports Illustrated s kupaćim kostimima, jednu od
onih zbog kakvih svakoj curi u blizini opadne samopouzdanje
čisto zato što je u istoj prostoriji. Kosa joj je bila
zlaćana i u blagim joj je valovima padala do polovice leđa.
Niža djevojka sličila je na malu vilu, izuzetno mršava, sitnih
crta lica. Kosa joj je bila intenzivno crna, kratko podšišana
i natapirana u šiljke što strše u svim smjerovima.
Pa ipak, svi su bili potpuno jednaki. Svako od njih
bio je blijed kao krpa, najbljeđi od svih učenika iz ovoga
neosunčanog mjesta. Bljeđi i od mene, albine. Svi su
imali vrlo tamne oči usprkos nizu različitih boja kose.
Također su imali tamne podočnjake – ljubičaste sjenke,
poput šljiva na oku. Kao da su svi patili od neprospavane
noći, ili su se netom oporavili od loma nosa. Premda su
im nosevi, kao i sve crte lica, bili ravni, savršeni, uglati.
Ali sve to nije bio razlog zbog kojega nisam mogla
odvratiti pogled.
Zurila sam zato što su im lica, tako različita, tako
slična, listom bila nesnosno, neljudski prelijepa. Takva
lica čovjek ne očekuje vidjeti u životu, osim možda na
retuširanoj stranici nekog modnog časopisa. Ili na slici
nekog starog majstora s prikazom anđela. Bilo je teško
odlučiti se ko je od njih najljepši – možda ona savršena
plavuša, ili dečko brončane kose.

Svi su gledali u stranu – u stranu jedni od drugih, u
stranu od ostalih učenika, u stranu od svega konkretnog,
kako mi se činilo. Dok sam ih promatrala, sitna je cura
ustala s pladnjem – jedna neotvorena limenka napitka,
jedna netaknuta jabuka – i otišla brzim, elegantno gipkim
hodom kome je mjesto bilo na modnoj pisti. Promatrala
sam je, zadivljena njezinim okretnim plesnim
korakom, sve dok se nije riješila pladnja i proklizila kroz
stražnja vrata, brže nego što sam mislila da je moguće.
Smjesta sam pogledala ostale, koji su nepromijenjeno
sjedili.
“Ko su oni?”, upitala sam djevojku sa španjolskog,
čije sam ime zaboravila.
Kad je podigla pogled da vidi na koga mislim – iako
mi je to vjerojatno već razabrala iz tona glasa – on ju je
odjednom pogledao, onaj mršaviji, onaj s izgledom dječaka,
najmlađi, možda. Pogledao je moju susjedu samo
na djelić sekunde, a onda je tamne oči upro u mene.
Brzo je pogledao u stranu, brže nego što bih ja to mogla,
iako sam od napada neugodnosti smjesta pogledala
nadolje. U tom bljesku letimičnog pogleda na njegovome
licu nije bilo nimalo zanimanja – bilo je kao da ga je
to ona pozvala po imenu, a on ju je pogledao iz nehotične
reakcije, već odlučivši da joj se ne odazove.
Moja se susjeda postiđeno zahihotala i pogledala dolje
preda se, jednako kao i ja.
“To su Edward i Emmett Cullen, te Rosalie i Jasper
Hale. Ona koja je otišla je Alice Cullen; svi oni žive s
doktorom Cullenom i njegovom ženom.” Rekla je to ispod
glasa.
Bacila sam pogled iskosa na prekrasnog dječaka, koji
je sad gledao u pladanj i trgao pecivo na komadiće du20
gim, blijedim prstima. Usta su mu se vrlo brzo micala,
jedva otvarajući savršene usne. Preostalo troje i dalje je
gledalo u stranu, a ipak mi se činilo da im se on to tiho
obraća.
Čudna, nepopularna imena, pomislila sam. Takva
imena nose djedovi i bake. Ali možda je to tu u modi
– provincijska imena? Napokon sam se prisjetila da se
moja susjeda zove Jessica, što je posve uobičajeno ime.
Doma, na mom satu povijesti, dvije su se djevojke zvale
Jessica.
“Oni… izgledaju vrlo lijepo.” S naporom sam smislila
tu upadljivo ublaženu izjavu.
“Da!”, složila se Jessica i opet zahihotala. “Samo, svi
su oni skupa – Emmett i Rosalie, te Jasper i Alice, hoću
reći. A još i žive skupa.” U glasu joj se čuje sav šok i
osuda malog mjesta, kritički sam pomislila. Ali, iskreno
rečeno, morala sam priznati da bi to čak i u Phoenixu
potaknulo glasine.
“Koji od njih su Cullenovi?”, upitala sam. “Ne izgledaju
mi kao da su rod…”
“O, nisu. Doktor Cullen je vrlo mlad, u svojim dvadesetima
ili ranim tridesetima. Sve ih je usvojio. Haleovi
jesu brat i sestra, blizanci – ovi plavokosi – a on im je
hranitelj.”
“Izgledaju mi malo staro za usvojenu djecu.”
“Sada i jesu, i Jasper i Rosalie su osamnaestogodišnjaci,
ali još od osme godine su s gospođom Cullen. Ona
im je tetka, ili tako nekako.”
“To je zbilja baš lijepo – kad se tako brinu za toliku
djecu, a sami su još jako mladi i sve to.”
“Valjda”, priznala je Jessica nevoljko, a ja sam stekla
dojam da joj iz nekog razloga liječnik i njegova žena nisu
21
dragi. S obzirom na poglede koje je bacala prema njihovoj
usvojenoj djeci, pretpostavila bih da je razlog bila zavist.
“Samo, mislim da gospođa Cullen ne može ni imati
djece”, dodala je, kao da to umanjuje njihovu dobrotu.
Tokom cijelog tog razgovora oči su mi neprestano
zvjerale prema stolu za kojim je sjedila ta čudna obitelj.
Oni su i dalje samo gledali u zidove i zanemarivali hranu.
“Žive li oni oduvijek u Forksu?”, upitala sam je. Bila
sam sigurna da bih ih bila primijetila pri jednom od svojih
ovdašnjih ljetovanja.
“Ne”, rekla je glasom koji je podrazumijevao da bi
to trebalo biti očito čak i novopridošlici poput mene.
“Doselili su se nedavno, prije dvije godine, odnekud s
Aljaske.”
Osjetila sam nalet sažaljenja, kao i olakšanja. Sažaljenja
zato što su usprkos svojoj ljepoti bili autsajderi koje
se očito ne prihvaća u društvo. A olakšanja zbog toga što
nisam ovdje bila jedina nova, a sigurno ne ni najzanimljivija,
kako god da se pogleda.
Dok sam ih promatrala, onaj najmlađi, jedan od
Cullenovih, odjednom me pogledao u oči, ovaj put s
vidljivom radoznalošću na licu. Kad sam brzo pogledala
u stranu, učinilo mi se da sam u njegovim očima opazila
nekakvo neispunjeno očekivanje.
“Kako se zove onaj s crvenkastosmeđom kosom?”,
upitala sam je. Virnula sam prema njemu krajičkom
oka, a on me i dalje promatrao, ali ne napadno kao drugi
učenici danas – imao je blago ozlojeđen izraz. Opet
sam oborila pogled.
“To je Edward. Predivan je, naravno, ali ne trudi se
uzalud. On ti ne izlazi s curama. Očito mu nijedna ovdje
22 nije dovoljno zgodna.” Šmrknula je, s očitim simptomima
kiselog grožđa. Upitala sam se kad ju je on to odbio.
Zagrizla sam usnu da prikrijem smiješak. Zatim sam
ga opet načas pogledala. Nije gledao prema meni, ali
učinilo mi se da mu je obraz podignut, kao da se i on to
smješka.
Nakon još koje minute sve četvero je zajedno otišlo
od stola. Svi su bili iznimno graciozni – čak i onaj
krupni mišićavi. Izgledali su neobično. Dečko po imenu
Edward nije me više pogledao.
Zadržala sam se za stolom uz Jessicu i njezine prijatelje
dulje nego da sam sjedila sama. Bilo mi je stalo da ne
zakasnim na nastavu prvoga dana u novoj školi. Jedna
nova poznanica, koja me uviđavno podsjetila da se zove
Angela, imala je biologiju II sa mnom idući sat. Otišle
smo šutke zajedno na nastavu. I ona je bila stidljiva.
Po ulasku u učionicu Angela je otišla sjesti za laboratorijski
stol crne radne površine, upravo onakav na kakve
sam bila naviknuta. Već je sjedila s nekim. Zapravo,
svi su stolovi bili puni, osim jednoga. Odmah pokraj
središnjeg prolaza prepoznala sam Edwarda Cullena po
njegovoj neobičnoj kosi, gdje sjedi pokraj jedinog slobodnog
mjesta.
Dok sam išla do katedre da se predstavim učitelju i
dobijem potpis na obrascu, potajice sam ga promatrala.
Upravo kad sam prošla pokraj njega, naglo se ukočio na
mjestu. Opet me pogledao, ravno u oči, s najčudnijim
izrazom lica – prijetećim, ljutitim. Brzo sam pogledala u
stranu od šoka i opet porumenjela. Spotaknula sam se na
neku knjigu u prolazu i morala se pridržati za rub jednog
stola. Djevojka koja je sjedila za njim zahihotala se.
Opazila sam da su mu oči crne – crne kao ugljen.

Gospodin Banner potpisao mi je obrazac i pružio
udžbenik bez gnjavaže oko predstavljanja. Bilo mi je jasno
da ću se dobro slagati s njim. Naravno, nije mu bilo
druge nego da me pošalje na jedino slobodno mjesto u
sredini prostorije. Nisam podizala pogled kad sam otišla
sjesti pokraj njega, zaprepaštena neprijateljskim pogledom
koji mi je uputio.
Nisam ga pogledala dok sam stavljala udžbenik na
stol i sjedala na mjesto, ali opazila sam krajičkom oka
da je promijenio držanje. Nagnuo se od mene, sjeo na
krajnji suprotni rub svoje stolice i odmaknuo lice kao da
je osjetio nekakav smrad. Neupadljivo sam si onjušila
kosu. Mirisala je po jagodama, aromi mojeg omiljenog
šampona. Miris mi je djelovao posve nevino. Pustila sam
da mi kosa padne preko desnog ramena, stvarajući tamni
zastor između nas, i potrudila se da počnem pratiti
što učitelj govori.
Nažalost, predavanje je bilo posvećeno staničnoj anatomiji,
što sam već bila naučila. Svejedno sam pažljivo
zapisivala bilješke, nijedanput ne podignuvši pogled.
Nisam se mogla obuzdati da povremeno ne provirim
kroz zaslon svoje kose prema čudnome momku pokraj
sebe. Cijeloga sata ni jednom se nije opustio iz ukrućenog
položaja na rubu stolice, sjedeći što je dalje mogao
od mene. Vidjela sam da je ruku na desnoj nozi stisnuo
u šaku, da su mu ligamenti iskočili pod blijedom kožom.
Ni nju ni jednom nije opustio. Duge rukave bijele košulje
digao je do laktova, a podlaktica mu je bila začudno
čvrsta i mišićava pod svijetlom kožom. Nije se činio ni
izbliza onako mršav kao pokraj svoga mišićavog brata.
Činilo mi se da ovaj sat traje puno više od ostalih.
Je li to zato što se dan napokon bliži kraju, ili zato što
24 čekam da on opusti stisnutu šaku? Nisam to dočekala;
nastavio je sjediti tako nepomično da je izgledao kao da
uopće ne diše. Što mu je? Zar je ovo njegovo uobičajeno
ponašanje? Upitala sam se jesam li tačno procijenila
Jessicinu ogorčenost danas za vrijeme ručka. Možda nije
bila tako negativno nastrojena prema njemu kao što sam
mislila.
Nije to moglo imati nikakve veze sa mnom. Za njega
sam bila obična neznanka.
Još jedanput sam virnula prema njemu i požalila zbog
toga. Opet me samo probadao crnim očima prepunim
odbojnosti. Kad sam se lecnula i odmaknula, skutrivši se
u stolici, izraz kad bi se moglo ubiti pogledom odjednom
mi je prostrujao mislima.
U tom trenutku zvono se snažno oglasilo, tako da
sam poskočila, a Edward Cullen se maknuo sa svoga
mjesta. Ustao je gipko – bio je mnogo viši nego što sam
pretpostavljala – leđima okrenut meni, te prošao kroz
vrata prije nego što se iko drugi stigao dići sa stolice.
Ostala sam ukipljena na svome mjestu, blijedo gledajući
za njim. Bio je tako zao. Nije bio fer. Počela sam
polako skupljati svoje stvari, ne bih li suspregnula bijes
kojeg sam bila prepuna, iz straha da mi suze ne briznu
na oči. Iz nekog razloga, raspoloženje mi je bilo izravno
vezano uz suzne kanale. Obično sam plakala kad sam
bila ljuta, što je ponižavajuća navada.
“Nisi li ti Isabella Swan?”, upitao me jedan muški
glas. Pogledala sam prema njemu i ugledala gdje mi se prijazno
smješka sladak dečko dječijeg lica, blijede plave
kose pomno oblikovane gelom u uredne šiljke. On očito
nije smatrao da smrdim.
25
“Bella”, ispravila sam ga, osmjehnuvši se.
“Ja sam Mike.”
“Bok, Mike.”
“Trebaš pomoć oko nalaženja svoje iduće učionice?”
“Krenula sam u gimnastičku dvoranu, zapravo. Mislim
da ću je znati naći.”
“To je i meni idući sat.” Izgledao je oduševljeno, iako
nije bila riječ o naročitoj koincidenciji u ovako maloj
školi.
Otišli smo skupa na tjelesni; bio je brbljav – vodio
je najveći dio razgovora, što mi je olakšalo situaciju. Do
desete godine živio je u Kaliforniji, tako da je znao koliko
mi nedostaje sunce. Ispostavilo se da sa mnom sluša i
engleski. Bio je najdraža osoba koju sam danas upoznala.
Ali kad smo ulazili u dvoranu upitao me: “Onda, jesi
li ti to ubola Edwarda Cullena olovkom, ili što je bilo?
Nikad ga nisam vidio da se tako ponaša.”
Zgrozila sam se. Znači, nisam jedino ja to primijetila.
Također, po svemu sudeći to nije bilo uobičajeno ponašanje
Edwarda Cullena. Odlučila sam se praviti blesava.
“Misliš na onog dečka s kojim sam sjedila na biologiji?”,
upitala sam ga nevješto.
“Da”, rekao je. “Izgledao je kao da ga nešto boli, reklo
bi se.”
“Ne bih znala”, odvratila sam mu. “Nisam progovorila
ni riječi s njim.”
“Čudan je on.” Mike se zadržao uz mene umjesto da
pođe u svlačionicu. “Da sam ja te sreće da sjedim uz
tebe, sigurno bih razgovarao s tobom.”
Nasmiješila sam mu se i zatim prošla kroz vrata ženske
svlačionice. Bio je prijazan i očito sam mu se sviđala.
Ali to nije bilo dovoljno da mi ublaži ozlojeđenost.
26 Nastavnik tjelesnoga, trener Clapp, našao mi je dres,
ali nije me tjerao da se presvučem za današnji sat. Doma
smo morali pohađati nastavu tjelesnoga samo dvije godine.
Ovdje je tjelesni bio obavezan sve četiri godine.
Forks je doslovce bio moj osobni pakao na Zemlji.
Odgledala sam četiri utakmice rukometa istodobno.
Kad sam se sjetila koliko sam ozljeda pretrpjela – i nanijela
– pri igranju rukometa, blago mi se smučilo.
Napokon se oglasilo zvono za kraj današnje nastave.
Polako sam otišla u upravu da vratim obrazac. Kiša se
ispadala, ali vjetar je puhao jače i hladnije. Obujmila
sam se rukama.
Kad sam ušla u topli ured, gotovo sam se smjesta
okrenula i izašla natrag.
Edward Cullen stajao je za pultom ispred mene.
Opet sam prepoznala tu čupavu brončanu kosu. Kao da
me nije čuo kad sam ušla. Stisnula sam se uza stražnji zid
i pričekala na svoj red.
Razgovarao je sa tajnicom prigušenim, privlačnim
glasom. Brzo sam razabrala što joj u biti želi reći. Htio
je prebaciti biologiju sa šestog sata u drugi termin – bilo
koji drugi termin.
Naprosto nisam mogla vjerovati da je tu riječ o meni.
Moralo se raditi o nečem drugom, o nečem što se dogodilo
prije nego što sam ušla u učionicu biologije. Izraz
njegova lica morao je potjecati od nekog sasvim desetog
problema. Bilo je nemoguće da bih mogla tako naglo i
tako snažno postati mrska ovome neznancu.
Vrata su se opet otvorila, a hladni je vjetar odjednom
nahrupio u prostoriju, prebravši papire na radnom stolu,
zakovitlavši mi kosu oko lica. Djevojka koja je ušla
samo je skoknula do pulta, stavila poruku u žičanu koša27
ru i opet izašla. Ali Edwardu Cullenu ukrutila su se leđa
i polako se okrenuo da me oštro pogleda – lice mu je
bilo apsurdno lijepo – prodornim očima punim mržnje.
Načas sam osjetila nalet nepatvorenog straha, od kojeg
su mi se naježile dlačice na podlakticama. Pogled je potrajao
tek sekundu, ali od njega mi je bilo hladnije nego
od studenoga vjetra. Opet se obratio tajnici.
“Onda nije bitno”, užurbano je rekao baršunastim
glasom. “Vidim da je to nemoguće. Hvala vam najljepša
na pomoći.” I okrenuo se na peti ne pogledavši me više,
te se izgubio kroz vrata.
Krotko sam prišla pultu, bar ovaj put blijeda, a ne
rumena u licu, i predala potpisani obrazac.
“Kako ti je prošao prvi dan, dušo?”, upitala me tajnica.
“Dobro”, slagala sam slabašnim glasom. Nisam imala
dojam da sam je uvjerila.
Kad sam došla do kamioneta, bio je praktički zadnje
vozilo na parkiralištu. Djelovao mi je kao utočište, već
sada najbliži ekvivalent domu koji sam imala u ovoj
vlažnoj zelenoj rupi. Sjedila sam neko vrijeme u njemu
i samo prazno piljila kroz vjetrobran. Ali uskoro mi je
bilo tako hladno da sam morala upaliti grijanje, pa sam
okrenula ključ, a motor je gromko proradio. Krenula
sam natrag u Charliejevu kuću, cijelim putem se boreći
sa suzama.

2. OTVORENA KNJIGA
Sutradan je bilo bolje… i gore.
Bilo je bolje zato što još nije počela padati kiša, iako
su oblaci bili gusti i neprozirni. Bilo je lakše zato što sam
znala što mogu očekivati od predstojećeg dana. Mike je
sjeo pokraj mene na engleskom i ispratio me do iduće
učionice, dok ga je Eric iz šahovskog kluba cijelo vrijeme
ogorčeno promatrao; to mi je laskalo. Za ručkom sam
sjela s velikom skupinom ljudi u kojoj su bili Mike, Eric,
Jessica i još nekoliko njih čijih sam se imena i lica sada
sjećala. Počela sam se osjećati kao da hodam po vodi,
umjesto da se u njoj davim.
Bilo je gore zato što sam bila umorna; i dalje nisam
mogla spavati jer je vjetar zavijao oko kuće. Bilo je gore
zato što me gospodin Varner prozvao na trigonometriji
kad nisam podigla ruku, pa sam mu dala krivi odgovor.
Bilo je grozno zato što sam morala igrati rukomet,
29
a jedini put kad se nisam prestrašeno izmaknula lopti,
udarila sam njome svoju suigračicu u glavu. I bilo je još
gore zato što Edwarda Cullena uopće nije bilo u školi.
Cijelog sam jutra strepila od ručka, u strahu od njegovih
čudnih pogleda. Dio mene htio se suočiti s njime i
otvoreno ga upitati u čemu je problem. Dok sam besano
ležala u krevetu, čak sam zamislila što bih mu rekla. Ali
poznavala sam se predobro da bih držala kako bih zaista
mogla imati petlje za to. U usporedbi sa mnom, Kukavni
Lav izgledao je kao Terminator.
Ali kad sam ušla u kantinu s Jessicom – nastojeći spriječiti
svoje oči da pregledaju prostor u potrazi za njim, i
ne uspijevajući posve u tome – vidjela sam da njegovih
četvero svojevrsnih braće i sestara sjede zajedno za istim
stolom, a on nije s njima.
Mike nas je presreo i odveo za svoj stol. Jessica se sva
ushitila zbog njegove pažnje, a njezini su nam se prijatelji
ubrzo pridružili. Ali dok sam nastojala slušati njihovo
opušteno ćaskanje, bilo mi je strahovito neugodno, jer
sam strepila od trenutka kad će on doći. Nadala sam se
da će me jednostavno ignorirati kad stigne, dokazujući
tako da su sve moje sumnje neutemeljene.
Nije došao, a kako je vrijeme prolazilo, postajala sam
sve napetija.
Otišla sam na biologiju s više samopouzdanja kad se
nije pojavio ni do kraja ručka. Mike, koji je poprimao
karakteristike zlatnog retrivera, vjerno me otpratio sve
do učionice. Zadržala sam dah na vratima, ali Edwarda
Cullena nije bilo ni tamo. Odahnula sam i otišla na
svoje mjesto. Mike je pošao za mnom, pričajući o nekakvom
predstojećem izletu na plažu. Ostao je uz moj
stol sve do zvona. Zatim mi se sjetno osmjehnuo i otišao
30 sjesti pokraj jedne cure sa zubnim aparatićem i lošom
trajnom. Činilo mi se da ću morati nešto poduzeti oko
Mikea, a to neće biti lako. U ovolicnom mjestu, gdje
svi žive jedni na drugima, diplomacija je od presudne
važnosti. Nikad nisam bila silno taktična; nisam imala
prakse s pretjerano ljubaznim dečkima.
Laknulo mi je što imam cijeli stol za sebe, što Edwarda
nema. Stalno sam to ponavljala. Ali nisam se mogla
riješiti uporne sumnje da sam ja razlog zbog kojega se
nije pojavio. Bilo je besmisleno, a i egoistično, misliti da
bih na bilo koga mogla tako snažno djelovati. Ne, to je
nemoguće. Pa ipak, nisam se mogla prestati brinuti da je
upravo u tome stvar.
Kad je napokon škola završila za danas, a rumenilo
zbog incidenta na rukometu blijedilo mi je iz obraza,
brzo sam se presvukla u traperice i mornarički plavi pulover.
Užurbano sam otišla iz ženske svlačionice, sa zadovoljstvom
otkrivši da sam zasad uspjela izbjeći svog
prijatelja retrivera. Brzo sam izašla na parkiralište. Sad
je bilo prepuno učenika na odlasku. Ušla sam u svoj kamionet
i prokopala po torbi da se uvjerim da imam ono
što mi je potrebno.
Sinoć sam otkrila da Charlie nije u stanju spremiti
više od jaja na oko sa slaninom. Zato sam zatražila da
mi se za trajanja moga boravka ovdje povjeri kuharska
dužnost. Vrlo mi je rado predao ključeve sale za bankete.
Također sam otkrila da on uopće nema hrane u kuhinji.
Stoga sam sastavila popis za kupnju, uzela gotovinu iz
staklenke u ormaru s natpisom novac za hranu i krenula
u diskont Thriftway.
Naglo sam upalila svoj zaglušni motor, zanemarivši
glave koje su se okrenule prema meni, te pažljivo u
31
rikverc izašla u kolonu automobila koji su čekali da se
maknu s parkirališta. Dok sam tako čekala, nastojeći se
praviti da to zaglušno brenčanje potječe od nečijeg tuđeg
auta, vidjela sam dvoje Cullenovih i blizance Hale
kako ulaze u svoj automobil. Bio je to onaj sjajni novi
volvo. Naravno. Nisam prije zamijetila njihovu odjeću –
previše su me opčinila njihova lica. Sad kad sam je promotrila,
bilo je očito da su svi odjeveni iznimno dobro;
jednostavno, ali u odjeću koja neupadljivo ukazuje da
potječe od uglednog kreatora. Sa svojim izuzetnim izgledom
i stilom držanja, mogli su na sebi imati krpe za posuđe
i svejedno biti elegantni. Kao da je bilo pretjerano
to što imaju i ljepotu i novac. Ali, koliko sam uviđala, u
životu je najveći dio vremena upravo tako. Nisam imala
dojam da su zbog toga išta bolje prihvaćeni.
Ne, nisam posve vjerovala u to. Zacijelo sami žele
ostati izdvojeni; nisam mogla zamisliti nijedna vrata
koju takav stupanj ljepote ne bi mogao otvoriti.
Pogledali su moj bučni kamionet kad sam prošla pokraj
njih, baš kao i svi ostali. Ja sam samo gledala ravno
preda se i laknulo mi je kad sam napokon izašla iz školskog
kruga.
Thriftway se nalazio nedaleko od škole, samo nekoliko
ulica južnije, pokraj autoceste. Bilo mi je ugodno
naći se u supermarketu, tu sam se osjećala normalno. I
kod kuće sam obavljala kupovinu, pa sam se rado posvetila
rutini poznate dužnosti. Trgovina je iznutra bila
dovoljno velika da ne čujem bubnjanje kiše po krovu,
koje bi me podsjetilo na to gdje se nalazim.
Kad sam stigla kući, odložila sam sve namirnice, natrpavši
ih gdje god sam uspjela naći slobodno mjesto.
Nadala sam se da Charlieju to neće smetati.

Umotala
32 sam krompire u foliju i stavila ih u pećnicu da se peku,
premazala odrezak marinadom i stavila ga u hladnjak
preko kartonske kutije s jajima.
Kad sam završila s tim, odnijela sam torbu gore u
sobu. Prije nego što ću prionuti na zadaću, presvukla
sam se u par suhih hlača od trenerke, zavezala mokru
kosu u konjski rep i prvi put od dolaska provjerila e-mail.
Imala sam tri poruke.
“Bella”, pisala mi je mama…
Piši mi čim stigneš. Reci mi kakav ti je bio let. Pada li
kiša? Već mi nedostaješ. Skoro sam gotova s pakiranjem za
Floridu, ali ne mogu naći svoju ružičastu bluzu. Znaš li ti
možda gdje sam je stavila? Pozdravlja te Phil. Mama.
Uzdahnula sam i prešla na iduću. Poslala ju je osam
sati nakon prve.
“Bella”, napisala je…
Zašto mi još nisi odgovorila? Što čekaš? Mama.
Posljednja je bila od jutros.
Isabella,
ako mi se ne javiš danas do 17.30, nazvat ću Charlieja.
Pogledala sam na sat. Još sam imala sat vremena, ali
mama je bila poznata po brzopletosti.
Mama,
smiri se. Upravo ti pišem. Ne trči pred rudo.
Bella.
To sam poslala i počela ispočetka.
Mama,
sve je super. Naravno da pada kiša. Čekala sam da se dogodi
nešto o čemu bih ti pisala. U školi nije loše, samo je malo
monotono. Upoznala sam nekoliko simpatičnih učenika
koji sjede sa mnom za ručkom.
Bluza ti je u kemijskoj čistionici – trebala si otići po nju u
petak.
33
Charlie mi je kupio kamionet, možeš li vjerovati? Oduševljena
sam. Star je, ali jako čvrst, što je dobro, znaš, za
mene.
Nedostaješ i ti meni. Pisat ću ti opet uskoro, ali neću provjeravati
e-mail svakih pet minuta. Opusti se, diši. Volim te.
Bella.
Bila sam odlučila pročitati Orkanske visove – roman
koji smo upravo obrađivali na engleskom – još jedanput,
čisto iz fore, pa sam to i radila kad je Charlie stigao kući.
Izgubila sam pojam o vremenu, pa sam požurila u prizemlje
da izvadim krumpire i stavim odrezak da se prži.
“Bella?”, pozvao me otac kad me čuo na stubištu.
Ko bi drugi bio, pomislila sam.

“Hej, tata, dobrodošao kući.”
“Hvala.” Objesio je pojas s oružjem i izuo čizme dok
sam se ja bavila po kuhinji. Koliko sam znala, ni jednom
nije pucao iz pištolja u službi. Ali držao ga je spremnim.
Kad sam kao mala dolazila ovamo, uvijek bi izvadio
metke po ulasku u kuću. Valjda me sada smatrao dovoljno
odraslom da se ne ustrijelim slučajno, a i nedovoljno
deprimiranom da se ustrijelim namjerno.
“Što je za večeru?”, oprezno me upitao. Moja majka
je bila maštovita kuharica, a njezini eksperimenti nisu
uvijek bili jestivi. Iznenadila sam se, i rastužila, što on
još to pamti.
“Odrezak s krumpirima”, odgovorila sam mu, a njemu
je vidno laknulo.
Očito mu je bilo nelagodno samo besposleno stajati
u kuhinji; odvukao se u dnevnu sobu da gleda televiziju
dok sam ja radila. Oboma nam je tako bilo udobnije.
Dok su se odresci pekli, spremila sam salatu i postavila
stol.
34 Pozvala sam ga kad je večera bila spremna, a on je
pohvalno omirisao zrak ulazeći u sobu.
“Lijepo miriše, Bell.”
“Hvala.”
Šutke smo jeli nekoliko minuta. Nije bilo neugodno.
Ni njemu ni meni šutnja nije smetala. U nekim pogledima,
odgovarali smo jedno drugom za zajednički život.
“Onda, kako ti se sviđa škola? Jesi li našla kojeg prijatelja?”,
upitao me dok je uzimao repete.
“Pa, pohađam nekoliko sati s jednom djevojkom koja
se zove Jessica. Sjedim s njezinim prijateljima za vrijeme
ručka. A i jedan dečko, Mike, vrlo je ljubazan prema
meni. Svi mi djeluju prilično simpatično.” Uz jednu
upadljivu iznimku.
“To je zacijelo Mike Newton. Drag dečko – draga
obitelj. Njegov tata je vlasnik prodavaonice sportske
opreme odmah izvan mjesta. Lijepo zarađuje od silnih
izletnika koji prolaze ovuda.”
“Poznaješ li obitelj Cullen?”, upitala sam ga s oklijevanjem.
“Obitelj doktor Cullena? Naravno. Doktor Cullen je
sjajan čovjek.”
“Oni… djeca… malo su različiti. Nemam dojam da
se naročito dobro uklapaju u školi.”
Charlie me iznenadio ljutitim izrazom lica.
“Takvi su ti ovdašnji ljudi”, promrmljao je. “Doktor
Cullen je izvrstan kirurg koji bi jamačno mogao raditi
u bilo kojoj svjetskoj bolnici i zarađivati deset puta više
nego tu”, nastavio je sve glasnijim tonom. “Imamo sreće
što ga imamo – imamo sreće jer je njegova žena htjela
živjeti u malom gradu. On je oslonac ove zajednice, a
sva ta djeca vrlo su pristojna i uglađena. Bio sam done35
kle sumnjičav kad su se tek doselili, zbog tolikog broja
usvojenih tinejdžera. Mislio sam da bi moglo biti nevolja
s njima. Ali svi su vrlo zreli – nisam imao ni trunčice
problema ni s jednim od njih. A to je više nego što mogu
reći za djecu nekih ljudi koji već naraštajima žive u ovome
mjestu. A oni se drže zajedno onako kako jednoj obitelji
i priliči – idu na izlete svaki drugi vikend… Ljudi
ih moraju ogovarati samo zato što su novopridošlice.”
U životu nisam čula da je Charlie održao duži monolog.
Sigurno je imao vrlo snažno mišljenje o tome što se
među ljudima već priča.
Promijenila sam priču. “Djeluju mi sasvim simpatično.
Samo sam primijetila da se drže za sebe. Svi su
vrlo privlačni”, dodala sam, nastojeći zvučati pohvalnije
prema njima.
“A da tek vidiš doktora”, rekao je Charlie i nasmijao
se. “Sva sreća da je u sretnom braku. Puno sestara u bolnici
s velikom se mukom uspijeva usredotočiti na posao
dok je on tamo.”
Ponovno smo ušutjeli dok smo privodili objed kraju.
On je pospremio stol, a ja sam prionula na suđe. Vratio
se gledanju televizije, a kad sam posuđe oprala ručno –
nije imao mašinu za pranje suđa – otišla sam nevoljko
gore da napišem zadaću iz matematike. Osjećala sam da
se počinje stvarati ustaljeni način zajedničkog života.
Te noći je napokon bilo mirno. Brzo sam zaspala,
posve iznurena.
Ostatak tjedna prošao je bez bitnijih događaja. Navikla
sam se na nastavnu rutinu. U petak sam već poznavala
lica, ako ne i imena, gotovo svih učenika u školi. Na
tjelesnom su članovi moje ekipe naučili da mi ne dodaju
loptu i da se brzo premještaju ispred mene ako suparnič36
ka ekipa pokuša iskoristiti moju slabost. Vrlo sam im se
rado klonila s puta.
Edward Cullen nije se vratio u školu.
Svakoga dana sa strepnjom sam čekala sve dok ostali
Cullenovi ne bi ušli u kantinu bez njega. Zatim sam se
mogla opustiti i uključiti u razgovore uz ručak. Uglavnom
su se bavili izletom u okeanski park La Push za dva
tjedna, koji je organizirao Mike. Pozvali su me, a ja sam
pristala poći s njima, prije iz pristojnosti nego iz stvarne
želje. Plaže bi trebale biti vruće i suhe.
Do petka sam već posve opušteno odlazila na nastavu
biologije, ne brinući se više hoće li Edward biti unutra.
Bilo je sasvim moguće da se ispisao iz škole, koliko sam
znala. Nastojala sam ne misliti na njega, ali nisam mogla
posve potisnuti brigu da sam ja odgovorna za njegovo
dugotrajno izbivanje, ma kako ta pomisao apsurdna bila.
Moj prvi vikend u Forksu prošao je bez incidenata.
Charlie je, nenaviknut na provođenje vremena u inače
praznoj kući, proveo najveći dio vikenda na poslu. Ja sam
pospremila kuću, riješila sve zadaće i napisala još nekoliko
hinjeno veselih e-mailova majci. U subotu sam se k
tome odvezla u knjižnicu, ali bila je tako slabo opremljena
da se nisam potrudila uzeti člansku iskaznicu; morat ću
uskoro odvojiti jedan dan da odem u Olympiju ili Seattle
i nađem dobru knjižaru. Usput sam se upitala koliko mi
kamionet troši goriva… i stresla se od te pomisli.
Kiša je preko vikenda ostala blaga i tiha, tako da sam
se uspjela naspavati.
U ponedjeljak ujutro ljudi su me pozdravljali na parkiralištu.
Nisam svakome znala ime, ali odmahivala sam
i osmjehivala se svima. Tog jutra bilo je hladnije, ali na
svu sreću nije kišilo.

Na engleskom je Mike sjeo kraj
37
mene kao i obično. Imali smo blic-test o Orkanskim visovima.
Bio je elementaran, vrlo jednostavan.
Sve u svemu, osjećala sam se mnogo udobnije nego
što sam očekivala do ovog trenutka. Udobnije nego što
sam uopće očekivala da ću se ovdje osjećati.
Kad smo izašli s nastave, zrak je bio pun uskovitlanih
bijelih tačkica. Čula sam kako se ljudi uzbuđeno dovikuju.
Vjetar me štipao za obraze, za nos.
“Opa”, rekao je Mike. “Sniježi.”
Pogledala sam male nanose vate koji su se stvarali uz
trotoar i mahnito mi vijorili oko lica.
“Ajoj.” Snijeg. Toliko o mom lijepom danu.
Iznenađeno me pogledao. “Zar ne voliš snijeg?”
“Ne. To znači da je prehladno za kišu.” Očito. “Uostalom,
mislila sam da bi trebao padati u pahuljicama –
znaš već, tako da nema dvije iste i sve to. Ove ovdje mi
izgledaju baš kao vrhovi štapića za uši.”
“Zar nikad još nisi vidjela kako pada snijeg?”, upitao
me u nevjerici.
“Naravno da jesam.” Napravila sam stanku. “Na televiziji.”
Mike se nasmijao. A zatim ga je velika, gnjecava gruda
mokrog snijega opalila u zatiljak. Oboje smo se okrenuli
da vidimo odakle je stigla. Posumnjala sam u Erica,
koji nam je bio okrenut leđima i udaljavao se – u krivom
smjeru za idući sat. Mike je očito pomislio isto što i ja.
Sagnuo se i počeo skupljati hrpicu bijele bljuzge.
“Vidimo se za ručak, može?” Nastavila sam hodati
dok sam mu to govorila. “Kad se ljudi počnu gađati mokrim
grudama, ja idem unutra.”
Samo je kimnuo, pogleda uprtog u Ericovu sve dalju
priliku.
38 Cijeloga tog jutra svi su uzbuđeno raspravljali o snijegu;
izgleda da se radilo o prvom snježnom danu nove
godine. Ja sam držala jezik za zubima. Nego što, snijeg
nije tako mokar kao kiša – sve dok ti se ne počne topiti
u čarapama.
Pažljivo sam otišla u kantinu s Jessicom nakon španjolskog.
Grude bljuzge letjele su posvuda. Držala sam
mapu u rukama, spremna da je upotrijebim kao štit
bude li nužno. Jessici je to bilo urnebesno smiješno, ali
nešto u mom izrazu spriječilo ju je da i sama baci grudu
na mene.
Mike nas je sustigao dok smo ulazile, nasmijan, dok
mu je led topio šiljke u kosi. On i Jessica uživljeno su
stali raspravljati o grudanju kad smo ušli u red za hranu.
Iz navike sam bacila pogled prema onom stolu u uglu.
I smjesta se ukočila u mjestu. Za stolom je bilo petero
ljudi.
Jessica me povukla za nadlakticu.
“Halo? Bella? Što bi htjela?”
Spustila sam pogled; uši su mi se žarile. Nemam razloga
da se osjećam smeteno, podsjetila sam se. Ništa
loše nisam učinila.
“Što je s Bellom?”, upitao je Mike Jessicu.
“Ništa”, odgovorila sam im. “Danas ću uzeti samo
kolu.” Priključila sam se redu.
“Zar nisi gladna?”, upitala me Jessica.
“Zapravo, malo mi je slabo”, rekla sam, očiju i dalje
uprtih u pod.
Pričekala sam da uzmu hranu, a onda otišla s njima
do jednog stola, piljeći sebi u stopala.
Polako sam počela piti kolu, dok mi se u želucu bućkalo.
Mike me dvaput upitao, nepotrebno brižno, kako
39
mi je. Rekla sam mu da mi nije ništa, ali pitala sam se
bih li se trebala pretvarati da mi je lošije ne bih li pobjegla
u ordinaciju medicinske sestre za vrijeme idućeg sata.
Besmislica. Ne bih morala biti primorana na bijeg.
Odlučila sam sebi dopustiti jedan letimičan pogled
prema stolu obitelji Cullen. Bude li opako zurio u mene,
markirat ću s biologije kao prava kukavica, što i jesam.
Zadržala sam glavu u istom položaju i pogledala
kroz trepavice. Niko od njih nije gledao u ovom smjeru.
Malo sam pridigla glavu.
Smijali su se. Edwardu, Jasperu i Emmettu kosa je
bila prepuna rastopljena snijega. Alice i Rosalie naginjale
su se u stranu dok je Emmett tresao mokru kosu prema
njima. Uživali su u snježnome danu baš kao i svi – samo
što su izgledali više kao prizor iz filma nego mi ostali.
Ali, po strani od smijeha i zaigranosti, bilo je u njima
nečeg drugačijeg, a nisam mogla posve tačno odrediti u
čemu je ta razlika. Najpomnije sam proučila Edwarda.
Koža mu je bila manje blijeda, zaključila sam – možda
zajapurena od snijega – a kolobari pod očima mnogo
manje upadljivi. Ali ima tu još nečega, pomislila sam,
zagledavši se ne bih li odredila tu promjenu.
“Bella, u što to piljiš?”, umiješala se Jessica, očima
prateći kamo to zurim.
Tačno u tom trenutku, naglo me pogledao u oči.
Spustila sam glavu i pustila da mi kosa padne i zakrije
lice. Samo, bila sam sigurna, u trenu kad su nam se
pogledi susreli, da me ne gleda ni strogo ni neprijazno
kao prošli put kad smo se vidjeli. Izgledao je opet tek
radoznalo, na neki način nezadovoljno.
“Edward Cullen bulji u tebe”, zahihotala mi se Jessica
u uho.
40 “Ne izgleda ljutito, zar ne?”, nisam se mogla spriječiti
da je ne upitam.
“Ne”, rekla je, izgleda zbunjena mojim pitanjem.
“Zar bi se trebao ljutiti?”
“Mislim da mu se ne sviđam”, povjerila sam joj se.
I dalje mi je bilo slabo u trbuhu. Spustila sam čelo na
podlakticu.
“Cullenovima se niko ne sviđa… odnosno, nikoga ne
primjećuju dovoljno da bi im se sviđao. Ali on svejedno
bulji u tebe.”
“Prestani ga gledati”, oštro sam prošaptala.
Posprdno se zahihotala, ali skrenula je pogled. Podigla
sam glavu tek toliko da se uvjerim da ga ona više ne
gleda, imajući nasilne metode na umu bude li odbila.
Mike se tada umiješao u naš razgovor – planirao je
epsko grudanje u mećavi na parkiralištu poslije škole
i htio da se pridružimo. Jessica je oduševljeno pristala.
Način na koji je pogledala Mikea ostavljao je malo
mjesta sumnji da ne bi pristala na bilo što što joj on
predloži. Nisam ništa odgovorila. Morat ću se skrivati u
gimnastičkoj dvorani dok se parkiralište ne raščisti.
Ostatak velikog odmora provela sam u pomnom piljenju
u svoj stol. Odlučila sam ispoštovati dogovor koji sam
sklopila sama sa sobom. Kako se on izgleda ne ljuti, otići
ću na biologiju. Želudac mi je počeo izvoditi male ustrašene
kolute na pomisao da ću opet sjesti pokraj njega.
Nisam baš htjela opet otići na nastavu s Mikeom kao
i obično – izgledao mi je kao omiljena meta grudačkih
snajpera – ali kad smo stigli do vrata, svi osim mene
uglas su prostenjali. Kiša je počela padati i ispirati sve
tragove snijega u bistrim, ledenim prugama uz trotoar.
Stavila sam kapuljaču na glavu, potajice zadovoljna. Bit
ću slobodna da odem ravno kući nakon tjelesnog.

Mike je neumorno prigovarao cijelim putem do četvrte
zgrade.
Po ulasku u učionicu s olakšanjem sam uočila da je
moj stol i dalje prazan. Gospodin Banner je hodao po
prostoriji i stavljao po jedan mikroskop i kutiju s preparatima
na svaki stol. Nastava nije trebala početi još
nekoliko minuta, pa je razred brujao od razgovora. Namjerno
nisam gledala prema vratima, nego sam dokono
črčkala po omotu bilježnice.
Čula sam vrlo razgovjetno kad se stolica pokraj mene
pomaknula, ali oči su mi ostale pažljivo posvećene uzorku
koji sam crtala.
“Zdravo”, rekao je tih, pjevan glas.
Podigla sam pogled, zaprepaštena time što mi se
obratio. Sjeo je najdalje od mene što mu je stol dopuštao,
ali stolicu je okrenuo prema meni. Kosa mu je bila
mokra do kože, raskuštrana – svejedno, izgledao je kao
da je upravo došao sa snimanja reklame za gel za kosu.
Njegovo zadivljujuće lice bilo je prijazno i otvoreno, s
blagim smiješkom na besprijekornim usnama. Ali oči su
mu bile oprezne.
“Zovem se Edward Cullen”, nastavio je. “Nisam
imao prilike da ti se predstavim prošli tjedan. Ti si sigurno
Bella Swan.”
U glavi mi se zavrtjelo od zbunjenosti. Da nisam ja
sve to skupa izmislila? Sad je bio savršeno pristojan. Morala
sam nešto reći; čekao je. Ali ništa uobičajeno nije mi
padalo na pamet.
“O-odakle znaš moje ime?”, promucala sam.
Nasmijao se blagim, očaravajućim smijehom.
“O, mislim da svi znaju tvoje ime. Cijelo mjesto iščekivalo
je tvoj dolazak.”
42 Složila sam grimasu. Znala sam da je nešto takvo posrijedi.
“Ne”, blesavo sam insistirala. “Hoću reći, zašto si mi
rekao Bella?”
Izgledao je zbunjeno. “Zar više voliš da te zovu Isabella?”
“Ne, sviđa mi se Bella”, rekla sam. “Ali mislim da
me Charlie – moj tata, mislim – sigurno iza leđa zove
Isabella – ovdje me svi očito znaju pod tim imenom”,
pokušala sam objasniti, osjećajući se kao totalni kreten.
“O.” Okanio se toga. Postiđeno sam pogledala u stranu.
Na svu sreću, gospodin Banner počeo je predavati
upravo tada. Pokušala sam se usredotočiti na njegovo
objašnjavanje laboratorijskog zadatka koji ćemo danas
raditi. Preparati u kutiji izmiješani su. Kao laboratorijski
partneri, trebamo razdvojiti preparate stanica iz vrha
korijena luka prema fazama mitoze koje predstavljaju i
označiti ih shodno tome. Ne smijemo se služiti svojim
udžbenicima. Za dvadeset minuta obići će nas da vidi ko
je tačno riješio zadatak.
“Počnite”, naložio nam je.
“Dame imaju prednost, a, partnerice?”, upitao me
Edward. Pogledala sam ga i na njegovu licu vidjela tako
predivan izvijen osmijeh da sam mogla samo ostati blejati
u njega kao tele.
“A mogu i ja početi, ako hoćeš.” Osmijeh se izgubio;
očito se pitao jesam li mentalno zdrava.
“Ne”, rekla sam, porumenjevši. “Ja ću prva.”
Pravila sam se važna, ali tek malo. Već sam radila ovaj
laboratorijski zadatak, pa sam znala što se traži. Trebalo
bi biti jednostavno. Stavila sam prvi preparat pod mikroskop
i brzo ga izoštrila objektivom s povećanjem od
četrdeset puta. Kratko sam pogledala preparat.
43
Samouvjereno sam iznijela procjenu. “Profaza.”
“Smijem pogledati?”, upitao me kad sam počela vaditi
preparat. Dok me to pitao, primio mi je šaku, da
me zaustavi. Prsti su mu bili ledeno hladni, kao da ih je
držao u nanosu snijega prije nastave. Ali nisam mu zbog
toga tako brzo izmaknula ruku. Kad me dotaknuo, šaka
me zapekla kao da je kroz nju prošla električna struja.
“Oprosti”, promrmljao je i smjesta odmaknuo ruku.
Međutim, svejedno se latio mikroskopa. Promatrala sam
ga, još ošamućena, kako proučava preparat još kraće
nego ja.
“Profaza”, složio se i urednim rukopisom to upisao u
prvu rubriku našeg zapisnika. Hitro je na mjesto prvog
preparata stavio drugi i letimično ga pogledao.
“Anafaza”, prošaputao je i pritom to zapisao.
Zadržala sam indiferentan ton. “Smijem?”
Frajerski se nasmiješio i gurnuo mi mikroskop.
Pogledala sam marljivo kroz okular i smjesta se razočarala.
Dovraga, imao je pravo.
“Treći preparat?” Ispružila sam ruku ne pogledavši ga.
Pružio mi ga je; kao da je pazio da mi opet ne dodirne
kožu.
Pogledala sam ga najbrže što sam mogla.
“Interfaza.” Predala sam mu mikroskop prije nego
što me stigao zamoliti. Hitro je bacio pogled i zatim to
zapisao. Napisala bih to i sama dok je gledao, ali dobila
sam komplekse od njegovog jasnog, elegantnog rukopisa.
Nisam htjela poružniti stranicu svojim švrakopisom.
Završili smo prije nego što je iko drugi bio i blizu.
Vidjela sam kako Mike i njegov partner uzastopce uspoređuju
dva preparata, dok je drugi par držao otvoreni
udžbenik ispod stola.
44 Tako mi nije preostalo drugo nego da ga nastojim ne
gledati… u čemu nisam uspijevala. Podigla sam pogled,
a on me promatrao s istim onim neobjašnjivo smetenim
izrazom u očima. Odjednom sam shvatila zbog čega su
mu oči sada blago drugačije.
“Jesi li stavio leće?”, izlanula sam bez razmišljanja.
Kao da ga je zbunilo moje neočekivano pitanje. “Ne.”
“O”, promumljala sam. “Nekako su mi tvoje oči danas
malo drugačije.”
Slegnuo je ramenima i pogledao u stranu.
Zapravo, bila sam sigurna da se nešto promijenilo.
Jasno sam se sjećala da su mu oči bile mutnocrne kad me
posljednji put oštro pogledao – boja im se isticala spram
njegove blijede kože i crvenkastosmeđe kose. Danas su
mu oči bile posve druge boje: neke čudne nijanse okera,
tamnije od karamele, ali istog zlatnog tona. Nije mi išlo
u glavu kako je to moguće, osim ako iz nekog razloga
nije lagao za leće. Ili možda zbog Forksa doslovce silazim
s uma.
Spustila sam pogled. Ruke su mu opet bile čvrsto stisnute
u šake.
Gospodin Banner tada je prišao našem stolu da vidi
zašto ne radimo. Bacio je pogled preko naših ramena na
završeni zadatak, a onda se pažljivije zagledao u zapisane
odgovore.
“Onda, Edwarde, zar ne misliš da je Isabella trebala
dobiti priliku s mikroskopom?”, upitao ga je gospodin
Banner.
“Bella”, automatski ga je ispravio Edward. “Zapravo,
ona je odredila tri od pet uzoraka.”
Gospodin Banner sada je pogledao mene; imao je nepovjerljiv
izraz lica.
45
“Jesi li već radila ovaj laboratorijski zadatak?”, upitao
me.
Ponizno sam mu se osmjehnula. “Ne s korijenom
luka.”
“S blastulom jezerskog lososa?”
“Aha.”
Gospodin Banner je kimnuo glavom. “Jesi li bila u
naprednom programu u Phoenixu?”
“Da.”
“Pa”, rekao je nakon kratke stanke, “onda je dobro
što ste vas dvoje laboratorijski partneri.” Promrmljao je
još nešto dok je odlazio. Kad se udaljio, opet sam počela
črčkati po bilježnici.
“Šteta za snijeg, zar ne?”, upitao me Edward. Imala
sam osjećaj da se prisiljava na ćaskanje sa mnom. Opet
me obuzela paranoja. Činilo mi se kao da je čuo razgovor
koji sam vodila s Jessicom za vrijeme ručka i sad mi
nastoji dokazati da nisam imala pravo.
“Ne baš”, iskreno sam mu odgovorila, umjesto da se pretvaram
da sam normalna kao svi ostali. Još sam se nastojala
riješiti glupe sumnjičavosti, pa se nisam uspjela obuzdati.
“Ne voliš hladnoću.” To nije bilo pitanje.
“Ni vlagu.”
“Zacijelo ti je teško živjeti u Forksu”, zamijetio je.
“Da samo znaš koliko”, mračno sam promrmljala.
Moj odgovor kao da ga je opčinio, iz nekog meni
nezamislivog razloga. Njegovo mi je lice tako odvlačilo
pažnju da sam nastojala ne gledati ga više no što nalaže
minimum pristojnosti.
“Zašto si onda došla ovamo?”
Niko me još to nije pitao – ne tako izravno i iskreno
znatiželjno kao on.

“To je… složena tema.”
“Mislim da bih je mogao saslušati s razumijevanjem”,
bio je uporan.
Pričekala sam jedan dugi trenutak, a zatim pogriješila
i ulovila njegov pogled. Zbunio me svojim tamnim
zlaćanim očima, pa sam mu odgovorila bez razmišljanja.
“Majka mi se preudala”, rekla sam.
“Ne zvuči mi baš složeno”, usprotivio se, ali odjednom
je postao uviđavan. “Kad se to zbilo?”
“Prošlog rujna.” Glas mi je zvučao tužno, čak i u mojim
ušima.
“A on ti nije drag”, pretpostavio je Edward, još uvijek
suosjećajnim tonom.
“Ne, Phil je u redu. Možda je malo premlad, ali sasvim
je drag.”
“Zašto nisi ostala s njima?”
Nisam mogla dokučiti zašto bi ga to zanimalo, ali on
je nastavio prodorno zuriti u mene, kao da moja dosadna
životna priča iz nekog razloga ima presudan značaj.
“Phil puno putuje. Profesionalni je igrač.” Šturo sam
se osmjehnula.
“Jesam li čuo za njega?”, upitao me, uzvrativši mi
osmijeh.
“Vjerojatno nisi. Ne igra dobro. Isključivo u nižim
ligama. Stalno se seli.”
“Pa te majka poslala ovamo da bi ona mogla na miru
putovati s njim.” Rekao je to opet kao pretpostavku, ne
kao pitanje.
Podigla sam bradu za milimetar. “Ne, nije me ona
poslala ovamo. Poslala sam se sama.”
Obrve su mu se zamrsile. “Ne shvaćam”, priznao je,
nepotrebno srdit zbog toga.
47
Uzdahnula sam. Zašto ja to njemu objašnjavam? Nastavio
je vidno radoznalo buljiti u mene.
“Isprva je ostajala sa mnom, ali bilo mi je jasno da
joj on nedostaje. Bila je zato nesretna… pa sam donijela
odluku da mi je došlo vrijeme za malo ugodnog življenja
s Charliejem.” Pri kraju sam zvučala tmurno.
“Ali sad si nesretna”, upozorio me.
“I?”, izazivala sam .
“To mi nekako nije fer.” Slegnuo je ramenima, ali oči
su mu i dalje bile napete.
Oporo sam se nasmijala. “Zar ti to nikad niko nije
rekao? Život nije fer.”
“Čini mi se da sam to doista već negdje čuo”, suho se
složio sa mnom.
“Znači, to je sve”, ostala sam uporna, pitajući se zašto
i dalje tako bulji u mene.
Pogled mu je postao odobravajući. “Dobro se držiš”,
polako je izgovorio. “Ali bio bih se voljan kladiti da patiš
više nego što ikome dopuštaš da vidi.”
Iskreveljila sam mu se, oduprijevši se porivu da mu
isplazim jezik kao petogodišnje dijete, i pogledala u stranu.
“Zar griješim?”
Pokušala sam ga ignorirati.
“Nisam ni mislio”, samodopadno je promumljao.
“Što se to tebe tiče?”, upitala sam ga ozlojeđeno. I dalje
sam bila okrenuta od njega. Gledala sam kako učitelj
obilazi stolove.
“To je vrlo dobro pitanje”, promrmljao je tako tiho
da sam se upitala govori li to on sam sebi. Međutim,
nakon nekoliko sekundi šutnje, shvatila sam da drugi
odgovor neću dobiti.
48 Uzdahnula sam i namrgodila se prema ploči.
“Idem ti na živce?”, upitao me. Zvučao je kao da ga
sve ovo zabavlja.
Bacila sam pogled prema njemu ne razmišljajući… i
opet mu rekla istinu. “Ne baš. Prije ja sama sebi idem na
živce. Lice mi je tako lako pročitati – majka me uvijek
zove svojom otvorenom knjigom.” Namrštila sam se.
“Naprotiv, meni te je vrlo teško pročitati.” Usprkos
svemu što sam mu rekla i što je sâm pogodio, zvučao je
kao da to ozbiljno misli.
“Onda si jamačno vrlo dobar čitač”, odvratila sam
mu.“
Uglavnom.” Široko se osmjehnuo, uz bljesak savršenih,
ultrabijelih zuba.
Gospodin Banner tada je pozvao razred da prekine
s radom, a ja sam se s olakšanjem okrenula da ga saslušam.
Nisam mogla vjerovati da sam upravo opisala svoj
sumorni život ovom osebujnom, prekrasnom dečku koji
me možda prezire, a možda i ne. Djelovao mi je uživljeno
u naš razgovor, ali sad sam opazila, krajičkom oka, da
se opet naginje u stranu od mene i da je vidno napetim
rukama prihvatio rub stola.
Pokušala sam izgledati pažljivo dok je gospodin Banner
uz pomoć folija na stropnom projektoru ilustrirao ono što
sam bez poteškoća uspjela vidjeti kroz mikroskop. Ali nisam
mogla izaći na kraj sa svojim mislima.
Kad se zvono konačno oglasilo, Edward je pohitao
jednako hitro i okretno iz prostorije kao i prošlog ponedjeljka.
A ja sam, kao i prošlog ponedjeljka, ostala zaprepašteno
zuriti za njim.
Mike je brzo priskočio do mene i pokupio mi knjige.
Zamislila sam ga kako maše repom.
49
“Koja grozota”, prostenjao je. “Sve su izgledale potpuno
isto. Baš imaš sreće što ti je Cullen bio partner.”
“Nisam imala baš nikakvih problema sa zadatkom”,
rekla sam, pogođena što je to uzeo zdravo za gotovo.
Smjesta sam požalila što sam mu tako spustila. “Znaš,
već sam ga radila”, dodala sam prije nego što mu stignem
povrijediti osjećaje.
“Cullen je danas djelovao posve prijazno”, prokomentirao
je dok smo navlačili kabanice. Nisam imala
dojam da mu je drago zbog toga.
Pokušala sam zvučati nezainteresirano. “Pitam se što
mu je bilo prošli ponedjeljak.”
Nisam se mogla usredotočiti na Mikeovo ćaskanje
dok smo išli u dvoranu, a ni tjelesni mi nije uspio naročito
zadržati pažnju. Mike je danas igrao u mojoj ekipi.
Kavalirski je pokrivao moju poziciju zajedno sa svojom,
tako da mi se snatrenje prekidalo samo kad bi na mene
došao red za servis; moja bi mi se ekipa oprezno micala
s puta svaki put kad bih bila na redu.
Kiša je tek sipila kao rosulja kad sam izašla na parkiralište,
ali bila sam sretnija kad sam se našla u suhoj
kabini. Upalila sam grijanje, bar ovaj put ne mareći za
izbezumljujuće urlanje motora. Otkopčala sam vjetrovku,
spustila kapuljaču i raskuštrala vlažnu kosu kako bi
mi je grijanje osušilo putem do kuće.
Pogledala sam oko sebe da se uvjerim kako je sve čisto.
Tada sam opazila jednu nepomičnu bijelu priliku.
Edward Cullen stajao je naslonjen na prednja vrata a, tri
auta dalje od mene, i napeto gledao u mom pravcu. Brzo
sam odmaknula pogled i stavila kamionet u rikverc, u
žurbi gotovo udarivši u jednu hrđavu Toyotu Corollu.
Na svu sreću po toyotu, na vrijeme sam nagazila na koč50
nicu. Upravo takve automobile moj bi kamionet za tili
čas pretvorio u otpadno željezo. Duboko sam udahnula,
i dalje gledajući na drugu stranu iz svog vozila, i oprezno
se ponovno krenula izvlačiti, ovaj put s većim uspjehom.
Gledala sam ravno preda se dok sam prolazila pokraj a,
ali kad sam potajice virnula u stranu, zaklela bih se da ga
sam opazila kako se smije.

FENOMEN
Kad sam ujutro otvorila oči, nešto je bilo drugačije.
Stvar je bila u svjetlu. I dalje je to bila ona sivozelena
svjetlost oblačnoga dana u šumi, ali nekako je bila jasnija.
Shvatila sam da nema magle koja bi mi zastirala prozor.
Skočila sam da pogledam van, a onda prostenjala od
užasa.
Tanak pokrov snijega prekrivao je dvorište, zastirao
krov moga kamioneta i bijelio asfalt. Ali to nije bilo najgore.
Sva se jučerašnja kiša sasvim zaledila – optakala je
iglice na drveću u fantastičnim, prekrasnim oblicima, a
prilazni put pretvarala u kobnu ledenu plohu. Već mi je
bio dovoljno velik izazov ne spoticati se po suhom tlu; sad
bi mi možda bilo najsigurnije vratiti se ravno u krevet.
Charlie je otišao na posao prije nego što sam sišla. Na
mnogo načina, život uz Charlieja bio mi je kao da imam
vlastiti stan, i otkrila sam da uživam u samoći, umjesto da
se osjećam osamljena.
52 Na brzinu sam pojela zdjelicu pahuljica i popila sok
od naranče iz tetrapaka. Bila sam uzbuđena zbog odlaska
u školu, a to me plašilo. Znala sam da ne iščekujem
poticajno okružje za učenje, a ni susret sa svojim novim
krugom prijatelja. Ruku na srce, znala sam da jedva čekam
da odem u školu zato što ću tamo vidjeti Edwarda
Cullena. A to je bilo vrlo, vrlo glupo.
Morala bih ga potpuno izbjegavati nakon mog bezumnog
i sramotnog jučerašnjeg brbljanja. A i bio mi
je sumnjiv; zbog čega laže o svojim očima? Još sam se
plašila neprijateljstva koje bih katkad osjetila u njemu,
i još mi se vezivao jezik kad god bih sebi predočila njegovo
savršeno lice. Dobro sam znala da su moja razina i
njegova razina skupovi bez presjeka. I zato uopće ne bih
trebala biti željna da ga danas vidim.
Trebala mi je svaka trunka opreza da živa prijeđem
zaleđeni prilazni put od cigle. Gotovo sam izgubila ravnotežu
kad sam napokon stigla do kamioneta, ali uspjela
sam se pridržati za bočni retrovizor i tako se spasiti. Današnji
dan očito će biti prava noćna mora.
Dok sam se vozila u školu, odvraćala sam misli od
straha od padanja i neželjenih špekulacija o Edwardu
Cullenu razmišljanjem o Mikeu i Ericu, te o očitoj razlici
u načinu na koji moji ovdašnji muški vršnjaci reagiraju
na mene. Bila sam sigurna da izgledam posve isto
kao i u Phoenixu. Možda je samo stvar u tome da su me
doma dečki promatrali kako polako prolazim sve one
nezgrapne faze adolescencije i još me gledali na taj način.
Možda se radi o tome da sam nova ovdje, u mjestu
gdje su novine malobrojne i rijetke. Moguće je i da se
moja sakata nespretnost tu smatra simpatičnom, umjesto
jadnom, i daje mi svojstvo djeve u nevolji. Koji god
53
razlog bio, Mikeovo ponašanje odanog šteneta i Ericovo
vidljivo suparništvo s njim nije mi ugodno padalo. Nisam
bila sigurna da mi ne bi bilo draže da me ignorišu.
Moj kamionet nekako uopće nije imao problema s
crnim ledom koji je prekrivao ceste. Ipak, vozila sam
vrlo polako, jer nisam htjela ostaviti trag uništenja kroz
glavnu ulicu.
Kad sam izašla iz kamioneta pred školom, vidjela sam
zašto sam imala tako malo problema. Nešto srebrnkasto
zapalo mi je za oko, pa sam otišla do stražnje strane kamioneta
– pažljivo se pridržavajući za bok da ne padnem
– da pregledam gume. Bile su optočene tankim lancima
iskrižanim u obliku romba. Charlie je ustao ko zna kako
rano da mi stavi lance za snijeg na kamionet. Grlo mi
se odjednom stegnulo. Nisam bila naviknuta da drugi
paze na mene, pa me Charliejeva neizgovorena brižnost
ulovila nespremnu.
Stajala sam kraj stražnjeg kuta kamioneta i nastojala
se othrvati iznenadnom naletu emocija potaknutih lancima
za snijeg, kad sam začula neki čudan zvuk.
Bilo je to resko cviljenje, i naglo je postajalo bolno
glasno. Prepadnuto sam podigla pogled.
Vidjela sam nekoliko stvari u isti mah. Ništa se nije
kretalo usporeno, kao na filmu. Umjesto toga, od naleta
adrenalina moj mozak kao da je proradio mnogo brže,
pa sam uspjela sagledati nekoliko stvari odjednom u jasnim
pojedinostima.
Edward Cullen je stajao četiri auta niže od mene i
užasnuto me gledao. Lice mu se izdvajalo iz mora drugih
lica, svih skamenjenih u isti šokirani izraz. Ali od neposrednije
važnosti bio je tamnoplavi kombi koji je proklizavao
blokiranih kotača što škripe o kočnice i silovito
54 okretao po zaleđenu parkiralištu. Samo što nije udario u
stražnji kut moga kamioneta, a ja sam stajala u sredini.
Nisam imala vremena ni da zažmirim.
Tik prije nego što sam začula razorno drobljenje
kombija koji se ovija oko šasije kamioneta, nešto me
udarilo, snažno, ali ne iz smjera iz kojeg sam to očekivala.
Glava mi je udarila o ledeni asfalt i osjetila sam kako
me nešto čvrsto i hladno pribija uza tlo. Našla sam se na
tlu iza smećkastoga auta pokraj kojeg sam se parkirala.
Ali nisam imala priliku išta drugo uočiti, jer se kombi
još približavao. Zavinuo se škripeći oko kraja kamioneta
i sad se, i dalje se vrteći i klizeći, spremao opet sudariti
sa mnom.
Prigušena psovka dala mi je do znanja da je neko uz
mene, a bilo je nemoguće ne prepoznati taj glas. Dvije
duge, bijele ruke zaštitnički su se ispružile pred mene, i
kombi je zadrhtao i zaustavio se na dva pedlja od moga
lica, dok su se ti krupni dlanovi nekom nebeskom slučajnošću
našli tačno u dubokom utoru u boku kombija.
Zatim su mu se ruke pokrenule tako brzo da su se zamutile.
Jedna je iznenada primila kombi odozdo, a nešto
me povuklo, zanijevši mi noge kao da sam krpena lutka,
sve dok nisu udarile u gumu smećkastoga auta. Potmuli
metalni tresak proparao mi je uši, a kombi se svalio, tako
da su mu se stakla razbila, na asfalt – tačno onamo gdje
su sekundu prije bile moje noge.
Jedan dugi trenutak vladala je posvemašnja tišina prije
nego što je počelo vrištanje. U nagloj gunguli čula
sam kako više ljudi u isti mah izvikuje moje ime. Ali
jasnije od sve te vike, čula sam duboki, grozničavi glas
Edwarda Cullena u svome uhu.
“Bella? Jesi li dobro?”
55
“U redu sam.” Glas mi je zvučao čudno. Pokušala
sam uspravno sjesti i shvatila da me on drži u čeličnom
zahvatu sebi uz bok.
“Samo pazi”, upozorio me dok sam se opirala. “Mislim
da si se prilično jako udarila u glavu.”
Shvatila sam da mi iznad lijevoga uha dobuje tupa
bol. “Au”, rekla sam iznenađeno.
“To sam i mislio.” Glas mu je, za divno čudo, zvučao
kao da suspreže smijeh u sebi.
“Ma kako si…”, ušutjela sam, nastojeći pročistiti misli
i orijentirati se. “Kako si uspio tako brzo stići ovamo?”
“Stajao sam odmah pokraj tebe, Bella”, rekao je, ponovno
ozbiljnim tonom.
Okrenula sam se da sjednem, a ovaj put mi je to i
dopustio, popustivši mi stisak oko struka i odmaknuvši
se što je dalje mogao od mene u tom ograničenom prostoru.
Pogledala sam njegovo zabrinuto, nedužno lice i
opet izgubila orijentaciju zbog siline njegovih zlaćanih
očiju. Što sam ga to upitala?
A onda su nas pronašli, gomila ljudi suznih lica, što
viču jedni na druge, viču na nas.
“Ne mičite se”, neko nam je naložio.
“Vadite Tylera iz kombija!”, viknuo je neko drugi.
Oko nas se sve uskomešalo. Pokušala sam ustati, ali
Edward mi je hladnom rukom spustio rame.
“Samo ostani tu gdje jesi, zasad.”
“Ali hladno mi je”, potužila sam se. Iznenadilo me
kad se zahihotao sebi u bradu. Bilo je neke oštrine u
tom zvuku.
“Bio si ondje”, odjednom sam se sjetila, a njegovo je
hihotanje zamrlo. “Bio si kod svog auta.”